Zamislite situaciju da vas niotkuda pozovu iz pošte sa vijestima da imate novac koji čeka na vas da ga podignete, a vi znate da nema ko da vam pošalje isti.
U takvoj situaciji se našao ovaj momak, kome je novac poslao davni drug iz djetinjstva koji živi i radi u Americi i kome po svemu sudeći ide jako dobro.
Prije neki dan su me zvali iz pošte da dođem jer mi je neko poslao novac. Mislio sam da je neka greška, jer nemam nikog ko bi mi slao novac, a i teška sam bijeda, pa sam iskreno pomislio da me neko zeza.
Kada sam otišao rekli su mi da imam pismo i 3.000 dolara, a i dalje nisam mogao da vjerujem. Uzmem pismo da čitam, drug iz osnovne koji sada živi u Americi, tada je bio bijeda kao što sam ja sada.
Ovog momka, drug s kojim je dijelio sendvič, na pola i bio kao brat, nije zaboravio i dokazao je da prava i iskrena prijateljstva ipak postoje.
Ja sam mu uvijek davao koliko sam mogao, dijelio sa njim sendviče na pola, pili smo sokove iz iste flašice, bio mi kao brat. Prije 10 godina otišao je za Ameriku, kako se kaže trbuhom za hljebom, pa izgleda da je uspio.
Na kraju pisma je napisao: „Brate kada god ti bude trebalo, samo mi javi, znam kako ti je sada i znam kakav si čovjek kada imaš. Hvala Bogu, ja sada imam dovoljno i smatraj to kao da i ti imaš. Tvoj brat…“ Ni sada ne mogu da vjerujem da me se nakon toliko godina sjetio i da pamti sve što sam mu dobro činio. Izgleda da i u ova teška, zla vremena isplati se biti čovjek. Ko bi rekao…
